Povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta i sprječavanje zločina protiv čovječnosti portal Teklić je objavio intervju sa Olegom Mandićem, kojeg prenosimo u cijelosti:
Kako ste i zašto uopće odvedeni u logor?
9. rujna 1945 kapitulirala je Italija. Istog je dana u Opatiji preuzeo vlast Narodno Oslobodilački Odbor kako bi se spriječila eventualna nasilja, krađe i sl. koji obično prate takove situacije. Na čelu NOO-a bio je moj nono dr. Ante Mandić. Nakon tjedan dana su se iz Trsta preko Matulja spustili u Opatiju njemački tenkovi. Istovremeno su nono Ante i tata Oleg preko Lipovice otišli put Učke u partizane. Nakon par mjeseci Nijemci su nas uhapsili: babušku (nonu) Olgu, mamu Nevenku i mene.
Užasi Auschwitza dobro su dokumentirani. Vjerojatno ste već puno puta čuli i pitanje: kako ste uspjeli sve to preživjeti?
Srećom, majčinom brigom i vlastitom snalažljivošću. Sreća: prilikom jedne „selekcije“ kada su svakog petog iz reda izdvajali i iste večeri usmrtili, bio sam u redu – četvrti! A prilikom odvajanja od mame, kad su me htjeli prebaciti iz ženskog u muški logor (otkrili su bili da sam stariji od 10 godina pa da spadam među muškarce) na ambulantnom sam pregledu imao visoku temperaturu. Smjestili su me bili privremeno u žensku bolnicu, gdje sam se održao do kraja. Pred Marš smrti imao sam s mamom i babuškom prilike da sami odlučimo poći li ili ostati. Odlučili smo ostati i – pogodili. Nas „ostale“ nisu stigli pobiti, a od 80.000 „otišlih“ preko 20.000 je usput ubijeno. Majčina briga: kad sam bio bolestan pa i zadnjih mjeseci mama je našla načina da mi dostavi viška hrane i vitaminske injekcije. Snalažljivost: Od papirnatih zavoja (drugih u bolnici i nije bilo) počeo sam izrađivati – cvijeće! S vremenom i vrlo uspješno. Postao sam miljenik blokova, štubova i bolničarki čije sam sobičke ukrašavao svoji cvijećem. A one su me samim time i štitile.
Pročitao sam da se tijekom boravka u logoru niste previše susretali s Nijemcima, već su sve vodili drugi uznici, ustrojeni po njemačkim pravilima. Isto tako, odsutnost samilosti prema jednoj od zatvorenica ubijenoj pred svima, koji su zbog nje satima stajali na kiši. To ovako sastrane i s odmakom djeluje strašno, ali zapravo su samo dva primjera koji pokazuju kako ljudskost i suosjećanje brzo venu kad se čovjeka izloži određenim stresovima i pedantno organiziranom uništenju. Sigurno imate još čitav niz takvih situacija. Krije li se tu i odgovor na pitanje, kako to da se ljudi nisu masovno pobunili?
U logoru je vladala opća apatija i bezvoljnost. Cilj je uvijek bio kratkoročan: doživjeti sutrašnji dan. Pričalo se da je u hranu stavljan brom radi smirivanja, ali nikad nije utrvrđena istina o tome. Za pobunu treba druženje i komunikacija, a toga tamo nije bilo. Svatko je gledao samo „svoja posla“.
Upoznali ste i dr. Mengelea, o čijim se strašnim eksperimentima tek kasnije saznalo. Kakav je dojam ostavio na Vas?
Bio sam nekoliko mjeseci u odjelu blizanaca dr. Mengelea. Nije se znalo zašto uopće postoji taj odjel. Blizanci bi odlazili i ne bi se vraćali. Ali toga je bilo i drugdje diljem logora čiji je kapacitet bio 90.000 zatvorenika. Sam Mengele je po izgledu bio sušta suprotnost manijakalnog čudovišta kakvim je u stvarnosti bio: ugodnog izgleda, uredan, uvijek obrijan, pristojan. Nikada nije povisivao glas. Mene je jedva primjećivao, rijetko mi se obraćao. Malo dulje samo onda kada je na mom krevetu zamijetio škare kojima sam izrađivao cvijeće. Škare je bilo zabranjeno imati, pa je pozvao na red glavnu bolničarku.
Kad smo već kod naknadne spoznaje, često se postavlja pitanje: da li je moguće da njemački narod nije znao kamo odlaze svi ti vlakovi i što se događa u logorima?
Doista je malo bilo Nijemaca koji su znali što se događa u logorima smrti (vernichtungslageri). Mnogi su logori bili locirani u Poljskoj. A oni Nijemci koji su živjeli u blizini logora znali su šta se tamo događa, možda ne baš sve, ali dovoljno da se boje da i oni ne završe tamo, ako se previše budu bavili time. Osim toga ne smijemo zaboraviti da je još od 1935 godine Hitler imao suglasnost većine ondašnjih Nijemaca za svoju politiku.
Možemo to povezati i s Hrvatskom. U Njemačkoj danas postoji izražena svijest o onome što se događalo za vrijeme nacizma, no u ovim krajevima i dalje postoje pojedinci i stranke koje uporno negiraju ili barem umanjuju zločinačku narav NDH. Gdje smo pogriješili?
Više od 10 godina izvitoperene i nakaradne prezentacije „istine“ o Drugom svjetskom ratu u školskim udžbenicima, a često, što je manje zlo, nikakva informacija o tome, što je pak pogodovalo „instruktorima“ koji su bili glasniji.
Više ste se puta vraćali na prostor nekadašnjeg logora. Kakav je osjećaj prilikom tih ponovnih susreta s “tvornicom smrti”?
Rado se vraćam u Auschwitz. U ove sam 71 godine bio desetak puta. Za mene je to posebna radost. Svečanost. Poslije dnevnog zatvaranja otvorenog muzejskog prostora za publiku volim sjesti na tračnice uz rampu u Birkenau i komunicirati sa sjenama onih kojima je upravo taj prizor bio posljednje što su u životu vidjeli prije odlaska u plinske komore iz susjedstva. Volim biti sam sa svojim uspomenama…
Često znate reći kako ste zahvalni Auschwitzu jer ste imali lijep život. Vjerojatno to zna neke i zbuniti, no, iza toga se zapravo krije – vaša definicija sreće?
Moji ponovni susreti sa Auschwitzom imaju i svoju psihosanacijsku komponentu. Auschwitz mi je omogućio da imam prekrasan život. Sa 15 sam godina već bio shvatio da mi se u daljnjem životu nikada ne može desiti ništa gorega od onoga što sam već preživio. Valjalo je u glavi posložiti kockice na način da bi se uživalo u spoznaji da će se u budućnosti događati samo lijepe stvari. Jer samo o našoj percepciji ovisi da li ćemo nešto što nam se događa doživljavati lijepim ili ružnim. A ja, u usporedbi sa dijelom ukradenog mi djetinjstva iz Auschwitza imao sam i te kakvu mogućnost usporedbe sa najgorim. Kad bi mi se pak, ipak, desilo nešto jako neugodno u životu, umjesto da idem na psihoanalizu vraćao bi se u Auschwitz i nakon par dana vraćao se izliječen.
Bliži se 71. godišnjica oslobođenja Auschwitza i sjećanja na njegove žrtve, a jedan od ciljeva tih obilježavanja je osigurati da se takve stvari ne ponove. Međutim, posljednji rat na ovim prostorima, Bliski Istok, hunte Južne Amerike, višedesetljetni ratovi Afrike… uzeli su u proteklim dekadama milijune života. Postavlja se pitanje, želi li Čovjek uopće izvući neku poruku, gdje je kraj destrukciji života? Što Vas i dalje potiče da pričate svoju priču i poučavate mlade naraštaje?
Ježim se od rečenice što ju koriste političari i mnogi drugi na sjećanjima, komemoracijama i slično: Našli smo se ovdje, prisjećamo se, itd… da se ovo nikad više ne bi ponovilo/dogodilo! A živi smo svjedoci da se sve to ponovno događa u istom ili tek malo izmijenjenom obliku na svim svjetskim meridijanima i to u istom času kada su riječi izgovorene. Čovjek nije navikao da uči na tuđim iskustvima, a ne idu mu u prilog niti dnevni interesi raznih globalnih financijskih i političkih lobija. Ja se godinama trudim mladima usaditi spoznaju o etičkim i moralnim vrijednostima. I to na iskustvima što sam ih sam imao sa nacizmom i fašizmom. Ali svjestan ranije rečenog završavam obično rečenicom: Sve to činim u nadi da će se možda ipak 0,02% od vas naći u prilici da utječe na to da se tako što desi tek jednom manje. Tada ću moći kazati da se moj trud isplatio!
Mnogi koji su prošli sličan put i logore odlučili su to držati u sebi i ne govoriti. Pretpostavljam da je tome da ste odlučili govoriti doprinijela i činjenica da ste radili kao novinar?
Da. Radio sam 1955 kao „vanjski“ u Novinama mladih, Horizontu i Plavom vjesniku. Glavni urednik je bio Mladen Bjažić. Ako nas čita iz svog Zlarina gdje danas živi sa svojih 94 godina srdačno ga pozdravljam. Možda nije ni svjestan da samo njemu možemo zahvaliti ovaj intervju. Naime, do tada, 10 godina nisam izustio riječ Auschwitz. Sve vezano za to razdoblje bilo je tabu. Pred 10 godišnjicu oslobođenja Auschwitza trebalo je u redakciji sročiti prigodan članak. Tko pogodniji od mene za to. Ali bio sam čvrst u svojoj šutnji. Bjažić je inscenirao „sukob“ i grubo me isprepadao: Nemaš prava na šutnju. Tvoje iskustvo i tvoja patnja nisu samo tvoji! Oni pripadaju i onima koji se otuda nisu vratili kao i nama svima kojima bi se to isto moglo desiti jadnog dana ako se istina o tome zakopa. Otišao sam zalupivši uvrijeđeno vratima. Dva sam se dana kuhao i borio sa vlastitim unutarnjim demonima. Trećeg sam dana donio u redakciju moj prvi članak na temu Auschwitza – Bez krivice krivi. Konačno sam bio progovorio… a ni do dana današnjeg se nisam zaustavio!!!
Opatija, 22.01.2016