Povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta i sprječavanje zločina protiv čovječnosti portal Teklić je objavio intervju sa Olegom Mandićem, kojeg prenosimo u cijelosti:
Kako ste i zašto uopće odvedeni u logor?
9. rujna 1945 kapitulirala je Italija. Istog je dana u Opatiji preuzeo vlast Narodno Oslobodilački Odbor kako bi se spriječila eventualna nasilja, krađe i sl. koji obično prate takove situacije. Na čelu NOO-a bio je moj nono dr. Ante Mandić. Nakon tjedan dana su se iz Trsta preko Matulja spustili u Opatiju njemački tenkovi. Istovremeno su nono Ante i tata Oleg preko Lipovice otišli put Učke u partizane. Nakon par mjeseci Nijemci su nas uhapsili: babušku (nonu) Olgu, mamu Nevenku i mene.
Užasi Auschwitza dobro su dokumentirani. Vjerojatno ste već puno puta čuli i pitanje: kako ste uspjeli sve to preživjeti?
Srećom, majčinom brigom i vlastitom snalažljivošću. Sreća: prilikom jedne „selekcije“ kada su svakog petog iz reda izdvajali i iste večeri usmrtili, bio sam u redu – četvrti! A prilikom odvajanja od mame, kad su me htjeli prebaciti iz ženskog u muški logor (otkrili su bili da sam stariji od 10 godina pa da spadam među muškarce) na ambulantnom sam pregledu imao visoku temperaturu. Smjestili su me bili privremeno u žensku bolnicu, gdje sam se održao do kraja. Pred Marš smrti imao sam s mamom i babuškom prilike da sami odlučimo poći li ili ostati. Odlučili smo ostati i – pogodili. Nas „ostale“ nisu stigli pobiti, a od 80.000 „otišlih“ preko 20.000 je usput ubijeno. Majčina briga: kad sam bio bolestan pa i zadnjih mjeseci mama je našla načina da mi dostavi viška hrane i vitaminske injekcije. Snalažljivost: Od papirnatih zavoja (drugih u bolnici i nije bilo) počeo sam izrađivati – cvijeće! S vremenom i vrlo uspješno. Postao sam miljenik blokova, štubova i bolničarki čije sam sobičke ukrašavao svoji cvijećem. A one su me samim time i štitile. Nastavi čitati “Intervju s Olegom Mandićem povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve Holokausta”