Piše: Oleg Mandić
Organizatori centralne svečanosti obilježavanja 70. godišnjice oslobođenja Auschwitza i kroz to Međunarodnog dana sjećanja na Holokaust pozvali su me da prisustvujem eventu. I to sa pratiocem! Začudio sam se primivši takav poziv, ali bolje misleći i računajući shvatio sam suštinu „pratioca“. Ja se ubrajam među najmlađe živuće bivše uznike a 82 mi je godina. Prema tome oni ostali, cca njih 3000 danas još živućih širom svijeta, došli su u doba kada biološki sat opasno otkucava. A u takvim uvjetima dobro je imati pratioca: za hodati, za upravljati kolima, za razumjeti i za svaku drugu aktivnost.
Predložio sam prijatelju Goranu Grguriću koji mi je često znao kazati da bi volio sa mnom 
posjetiti taj prototip užasa da mi se pridruži. Odmah je prihvatio, čak nam se i gospođa Branka pridružila.
Krenuli smo nedjelju 25/1 u 6:00. Po Michelinu 927km: Maribor-Beč-Brno-Ostrava-Katowice-Oswiecim. Snježna mećava u Češkoj, mrak i snježni uvjeti na cesti dalje. Na odredište smo došli poslije 18:00.
U ponedjeljak sam posjetio u Muzeju stare prijatelje, a Grguriće pratio u posjeti jedinog neuništenog krematorija, bloka br.10 sa Zidom smrti, mnoštvo izložbenih postava i ogromnih vetrina sa cipelama, naočalima, zlatnim zubima, kuferima i upakiranom kosom od milijuna negdašnjih zatvorenika. U svakoj izložbenoj dvorani kao da još lebde duše umirućih…
Dobili smo akreditacije: ja plavu kao bivši uznik, Grga i Branka zelenu kao pratioci. Otišli smo u nedaleki Birkenau unatoč upozorenju da toga dana nema mjesta posjetiteljima. Došavši tamo vidjeli smo i zašto: bili su u toku završni radovi oko osposobljavanja ogromnog šatora u koji je stala čitava dugačka upravna zgrada Birkenaua kroz koju su prolazili svi vlakovi sa dolazećim žrtvama. Iza zgrade se prostire 800 m duga rampa gdje se vršila prvotna „dolazeća“ selekcija a koja je završavala kod dva najveća krematorija.
Upravna zgrada Birkenaua postala je simbolom Auschwitza, pa nam je u obliku medalje sutradan uručena svakome od 292 bivša uznika nazočna jubilarnoj svečanosti.
Po mom računu šator je bio širok 60 m, dugačak 100 m a visok 20 m. Remek djelo scenografije. Sa mojom plavom akreditacijom oko vrata nismo imali problema da pregledamo sve što smo željeli. Čak su nam dozvolili i pohod po rampi, ali je bilo previše snijega i hladnoće za dulju posjetu. Vremenske prilike su vrlo neugodno posjećale na one pred 70 godina, kada je skoro čitavog siječnja 1945 temperatura bila oko -10°C.
Utorak je bio „dan D“. Već smo se po programu u 9 sati pridružili poljskim ekipama u 
polaganju vijenaca na mjestima pogibija. Sa nama je bio i predsjednik Poljske republike Bronislaw Komorowski, a sa njime smo bili i na misi (službi božjoj) u impozantnom Centru za dijalog i molitvu. Tamo smo i ručali – organizirano za sve.
U 13:30 autobusi su nas poveli u Birkenau. Pred šatorom organiziran je kontrolni pregled kao na aerodromu. Kad su nam se pridružile i državne delegacije bilo nas je oko 2600 (kapacitet sjedećih mjesta u šatoru: 3000 mjesta!).
U 15:30 započeo je i svečani program. Na izdvojenom mjestu za „bivše“ mi se pridružio i prijatelj Branko Lustig netom pristigavši. Družili smo se do kraja programa u kojem su sudjelovali Predsjednik R. Poljske, preživjeli logoraši (Halina Birenbaum, Paula Lebowics), Steven Spielberg, uzničke zaklade i oktet komorne glazbe.
Po završetku govora većinom emotivno ispunjenih, državne su delegacije polagale vijence ili cvijeće na centralnom spomeniku. Tada su se pomiješali svi učesnici pa se i Predsjednik RH Ivo Josipović sa suprugom i veleposlanicom RH u Varšavi Andreom Bekić pridružio Lustigu i meni. A tu su bili i Grgurići.
U neposrednoj našoj blizini bili su i slovenski predsjednik Boris Pahor kao i ukrajinski Petro Porošenko. Nedugo zatim okončan je ovaj visoki komemorativni skup.
Sutradan po mnogo prihvatljivijem vremenu smo se vratili u Opatiju. Ovog puta preko Bratislave nam je trebalo 11 sati.
