Tijekom prošlog mjeseca član naše Udruge Oleg Mandić napisao je za jedan internetski portal članak sa opisom dva skorašnja događaja u kojima je učestvovala i naša Udruga. Nastavno prenosimo članak u cijelosti:
PROŠLOST POMAŽE U FORMIRANJU BUDUĆNOSTI
Na početku ove pisanije suočen sam sa svojevrsnim problemom…
Rečeno mi je da je tema godišnjaka „Pogled u budućnost“. Mene pak objeđuju da previše šurujem sa prošlošću. I kako sad uskladiti ta dva antipoda? Napisati nešto suvislo bez pada u kontradikciju?
Počeo sam analizirati… Poznaju me po Auschwitzu. Potpisao sam sijaset projekata sa predznakom – Antifašizam. A u zadnje sam se vrijeme bavio Mandićima, svojim genetskim stablom i svojim precima sve tamo od početka 19. stoljeća. Reklo bi se da sam zaista zagrezao u vremena kojih, tako rekuć, više nema.
Ali s druge strane nepopravljivi sam optimista. Pozitivizam mi je u krvi. U napola punoj čaši nikada ne zapažam onu praznu polovicu. Mirko, domar opatijske „Zore“ mi kaže: „Svašta ste pregrmjeli u svojih 80 i kusur godina ali uvijek vas vidim i na televiziji i na cesti sa širokim osmjehom dobre volje – kako to?“. I kad bolje razmislim Mirko je u pravu. U svakoj ću nevolji tražiti tračak dobroga. Veselim se onome što će doći – ostalo je to valjda iz logorskih vremena kada si sreću nalazio u tome da živ dočekaš sutrašnji dan. Život dišem punim plućima.
Da, da… Svijetla budućnost u koju smo se kleli u nekim ranijim vremenima, ali i svaka druga, potječe neumitno iz neke prošlosti, a na nama je da najbolje što znamo, izvršimo svojevrsnu selekciju i od prošlosti zadržimo samo ono vrijedno, dobro i lijepo. Nekada će to biti samo uspomena, ali ipak, stečeno iskustvo trebalo bi da nas prati. A o našem umijeću ovisi koliku ćemo količinu tog iskustva uspjeti prenijeti i iskoristiti. Drugim riječima kako ćemo posložiti kockice u našoj glavi.
Ja sam na primjer u tome bio dosta uspješan. Imao sam prekrasan život. I to zahvaljujući Auschwitzu. Tamo sam kao dječak proživio i preživio apokalipsu. A već u tinejdžerskoj sam dobi shvatio da mi se nikada u životu više ne može tako nešto zlog i stravičnog desiti. Sve predispozicije za sretan život bile su tu. Zla je svakako i u mom daljnjem životu bilo. Ali ja ga takovim nisam doživljavao, jer sam ga uvijek uspoređivao sa onim već proživljenim – Aušvicom. Zlo, naime, nije zlo samo po sebi nego zato što ga mi takovim percipiramo. U mom slučaju formula je bila jednostavna: Auschwitz je gornja mjera za Zlo. Preživjevši ju u dobi od 11 godina nije bilo šansi da mi se išta ružnije više desi u životu. Očito sam stečeno iskustvo u ranoj životnoj dobi maksimalno uspješno iskoristio u svom daljnjem životu.
ZNANSTVENI SKUP O OBITELJI MANDIĆ
Igrajući na moju sklonost istraživanju prošlosti a računajući i na stanovitu slavohlepnost,
urođenu u svakome od nas, prijatelj mi Petar Strčić, uvaženi akademik, pred nekoliko je godina predložio da otrgnemo zaboravu niz istaknutih osoba iz moje obitelji – Mandić. Prihvatio sam sa zadovoljstvom. Smatrali smo da je 2016. godina pogodna za to: 135 je godina od rođenja dr Ante Mandića, mog djeda i 110 godina od rođenja mog tate prof. Olega Mandića.
Krenuli smo u organizaciju Znanstvenog skupa. Nazvali smo ga «Mandići – obitelj koja je obilježila jedno povijesno razdoblje».
Nosioci hvalevrijednog pothvata bili su Zavod za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli, Povijesno društvo Rijeka, Muzej grada Rijeke, Državni arhiv u Rijeci, Katedra za društvene i humanističke znanosti u medicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i UABA Grada Opatije. A sve je to omogućilo i financijski popratilo pokroviteljstvo Primorsko-goranske županije te gradova Opatije i Kastva.
U Opatiji u Villi Antonio 14. listopada 2016. uz moderaciju Nevena Šantića čuli smo slijedeće uratke:
Matko Mandić (1849-1915) – prosvjetitelj i lučonoša (Ervin Dubrović)
Ante Mandić (1881-1959) – svjetonazorsko formiranje, I. i II. svjetski rat (Amir Muzur)
Ante Mandić – opatijski NOO 1943. i namjesništvo 1944/1946. ( Zrinka Tolić Nikolić)
Josip Mandić (1883-1959) – glazbena nota obitelji (Oleg O. Mandić)
Oleg Mandić st. (1906-1979) – život i djelo (Petar Strčić)
Oleg O. Mandić (1933) – život i djelo (Maja Polić)
Oleg Mandić ml. (1967) – kako i zašto sam postao paleontolog (Oleg Mandić ml.)
Žene u obitelji Mandić (Iva Rinčić)
Nespomenuti Mandići – Frane, Igor, Niko, Egon itd (Neven Šantić)
Predstavljanje II izdanja knjige „Kronika obitelji Mandić“ (Franjo Butorac)
Kronika obitelji Mandić
Mjesec dana poslije Znanstvenog skupa (18.XI.2016) održali smo, u okviru Mjeseca Hrvatske knjige, za građanstvo, u Opatiji, prezentaciju moje knjige. Dvorana Kulturnog doma „Zora“ bila je puna unatoč katastrofalnoj kiši koja je vani lijevala.
Kronika obitelji Mandić je moje djelo koje sam 2001. godine bio namijenio uspomeni mojih predaka. Razložio sam bio razdoblje od 1840. do današnjih (2001.) dana. Kronika…, obzirom na ograničeni interes kod šireg čitalačkog puka za ovu vrst štiva imala je zadovoljavajuću prođu. Zadnjih 5-6 godina nije se više ni u antikvarijatu moglo je naći. Stoga sam iskoristio priliku i za Znanstveni skup o Mandićima priredio Drugo prošireno i dopunjeno izdanje. Dodao sam
zbivanja zadnjih 15 godina i 80-tak ilustracija. Ukupno 100 stranica više.
Prezentaciju je organizirala Katedra čakavskog sabora Opatija, a o knjizi su govorili akademik Strčić, autor predgovora u oba izdanja i Franjo Butorac, nakladnik oba izdanja. Prvog kao direktor Adamiča, Rijeka, a drugog kao vlasnik Naklade Kvarner, Rijeka. Izvatke iz knjige je čitala Marija Trinajstić, a ja sam se fokusirao na dva detalja, po mom mišljenju, manje razumljiva općinstvu, odnosno čitaocu: Međurazdoblje slobodne Opatije u okupiranoj Europi iz rujna 1943 i Kako to da sam upravo ja od dva miliona uznika bio zadnji koji je živ napustio Auschwitz.
Dodatni značaj eventu su dodali svojom nazočnošću zamjenik župana PGŽ Boras Mandić, gradonačelnik Opatije Dujmić koji je ubrao i veliki pljesak svojim improviziranim nadahnutim obraćanjem, njegovi zamjenici Gašparić i Kirigin, pa talijanski generalni konzul Palminteri, predsjednik antifašista PGŽ Tamarut, te brojni uglednici, vijećnici i kulturnjaci.
Knjigu Kronika obitelji Mandić moguće je naći u riječkoj knjižari RIBOOK ili izravnim obraćanjem nakladniku ili autoru.
* * *
Sve izneseno kako na Znanstvenom skupu, tako i u knjizi značajan je doprinos svih učesnika da upravo na principima izrečenim na početku ovog članka – na razmatranju prošlosti kroje postulate korisne za budućnost.
Bruno Starčić, predsjednik UABA iznio je zapažanja o proteklim zajedničkim istupima – od Mementa preko Dana Antifašizma u Opatiji, pa sve do Lipe, Jame Ičići i Vlaka sjećanja na Auschwitz. Nazočni su prenijeli oduševljenje njihovih đaka koji su aktivno učestvovali u događanjima i čvrsto izrazili uvjerenje u potrebu inzistiranja na daljnjem provođenju suradnje kojom se uspijeva mladima prezentirati pozitivne vrijednosti u životu.
stilu uz nevjerojatne efekte, te se u njemu lakše prisjetiti nacističkih zločina počinjenima nad pradjedovima pa i djedovima naših krajeva. Muzej je tematski podijeljen u dva dijela; bijelo prizemlje koje označava život prije i poslije tragedije, te kat ovijen u crno, gdje se mogu naći imena svih žrtava te multimedijalni reljef s prikazom okupiranih područja. Također, prolazak stepeništem, na čijim zidovima vise nacistički šljemovi, uključuje posebne senzore, čija aktivacija pokreće snimljeni topot njemačkih čizama. Kustosica muzeja je učenike i učiteljice vodila kroz prostorije, objašnjavajući događaje kronološkim slijedom, pridajući posebnu pozornost na hrabrost i požrtvovnost mještana čiji su praunuci bili i neki od naših učenika.
Izlet je bio poučan, ali i zanimljiv, te su učenici imali priliku savladati lekciju iz Drugog svjetskog rata na drugačiji način. Zahvaljujući našoj profesorici iz povijesti, Liljani Host, čiji je angažman doveo i do toga da događaji hrvatskog selo Lipa uvrsti i u udžbenike povijesti, učenici su izrazili želju da se takav izlet ponovi i dogodine.
U Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu (Matoševa 8) otvorena je do ljeta opsežna izložba pod izazovnim nazivom „45“ (Četrdeset i peta…). Manji njen segment inspiriran je i aušvickom sagom našeg podpredsjednika Olega Mandića koji ju je tim povodom ovih dana posjetio. Ženska autorska ekipa na čelu s ravnateljicom muzeja Mateom Brstilo Rešetar